Prema metodi isparavanja:
Prirodno isparavanje: Otopina isparava na temperaturi ispod točke vrenja, kao što je proizvodnja soli morske vode. U tom slučaju otapalo isparava samo na površini otopine, što rezultira niskom stopom isparavanja.
Isparavanje kod vrenja: Otopina se zagrijava do točke vrenja, uzrokujući da isparava tijekom vrenja. Operacije industrijskog isparavanja prvenstveno su ove vrste.
Prema načinu zagrijavanja:
Izravno grijanje izvora topline: ovo uključuje miješanje goriva sa zrakom, njegovo spaljivanje da bi se proizveo plamen visoke-temperature i dimni plin, koji se zatim izravno ubrizgava u otopinu da bi se ispario kroz mlaznicu kako bi se otopina zagrijala i otapalo isparilo.
Neizravno zagrijavanje izvora topline: Toplina se prenosi na otopinu koja isparava kroz stijenku posude. Ovo je proces prijenosa topline koji se odvija u pregradnom izmjenjivaču topline.
Prema radnom tlaku: isparavanje se može podijeliti na postupke isparavanja pod atmosferskim tlakom, pod tlakom i bez tlaka (vakuum). Očito, za materijale-osjetljive na toplinu, kao što su otopine antibiotika i voćni sokovi, treba koristiti smanjenje tlaka. Materijali visoke-viskoznosti trebali bi se ispariti korištenjem visoko{4}}temperaturnih izvora topline pod tlakom (kao što su ulje za prijenos topline i rastaljena sol).
Prema broju učinaka: isparavanje se može podijeliti na jedno-učinak i više-učinak isparavanja. Ako se sekundarna para proizvedena isparavanjem izravno kondenzira i ne koristi ponovno, to se zove isparavanje s jedno-učinkom. Ako se sekundarna para koristi kao para za grijanje za sljedeći učinak, a više isparivača je spojeno u seriju, ovaj se proces isparavanja naziva više-učinkom isparavanja.
